Gljive

Gljive su veoma specifična grupa živih bića,koja se svrstavaju u dva carstva.Sluzave i vodene gljive pripadaju carstvu Protista,a ostale grupe gljiva svrstavaju se u carstvo Fungi, pri čemu lišajevi,kvasci i deuteromicete ( „ fungi imperfecti“ ) smatraju ekološkim grupama ( nemaju sistematsko mjesto ).Biljke,životinje i gljive nazivaju se zajedničkim imenom eukarote,organizmi sa vidljivom jezgrom.Od svih tih organizama,gljive,koje se

razmnožavaju pomoću spora,čine najveću grupu sa više od 100.000 vrsta.

Ljude su oduvjek privlačile gljive.Njihov tajanstven način života,raznolikost oblika i boja,njihov miris,okus i ostale karakteristike oduvjek su izazivali našu pažnju i divljenje.

Objašnjenja nastanka i izgleda gljiva ljudi su često pripisivali vradžbinama.Veliki broj naziva gljiva upućuju na tu navodnu povezanost, kao npr. prsti mrtvog čovjeka,vještičiji maslac,vražija gljiva (ludara), vražija urna ( Inonotus driade ),vilin klinčac (Marasmius oreades Sl,-1),vještičino srce i Judino uho.

Drugi nazivi odnose se na mitske i biblijske likove,te careve,kraljeve i plemstvo,npr. Adonis mikenski ( Mycena adonis –sl.3), kraljevka ( Boletus regius –sl.4), kolači kralja Alfreda,gljiva svetog Jurja.

 

Slika 3    Slika 4

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrste poznate po svojim halucinogenim ili medicinskim osobinama imale su posebnu ulogu u vjerskim ritualima ( šamanizam ).Muhara (Amanita muscaria-sl.5) je poznata i iz njemačke mitologije (Edda ), koja kaže da plodna tijela nastaju kada na zemlju padne pjena iz usta zadihanog Wodeninog konja, i iz grčke mitologije ( ambrozija ili hrana bogova ).Smatra se da je muhara imala važnu ulogu u razvoju hinduizma (Rig-veda,Soma ),te u vjeri ranih kršćana.

 

Slika 5  Slika 6

 

U taoističkoj medicini vrlo su važni tonici od gljiva i biljaka.U starim američkim indijanskim kulturama korišćene su kao otrovna i halucinogena sredstva u svrhu susreta sa bogovima.Slike ovih gljiva nalazimo i u vremenu puno prije kršćanske ere.Motivi sa gljivama povezani sa šamanizmom korišteni su i u paleolitičkim crtežima nađenim u francuskim i španjolskim špiljama.

 

Velika podzemna „ vražija jajca“ ili „vještičija jaja“ ( Elaphomyces sl.6) kuhala su se i jela kao afrodizijak ili sušila,mljela i dodavala stočnoj hrani da bi se životinje podstakle na parenje.

Danas pojedine vrste gljiva se koriste u ishrani i medicini.